Directory

U Arhivu se čuva preko 6.500 dužnih metara gradiva u 990 fondova i zbirki koje se odnosi na na šire područje Istre, Hrvatskoga primorja i Kvarnerskih otoka i Grada Senja. Najstariji dokument potječe iz 1201. godine. Osobitu vrijednost među starijim gradivom predstavljaju Zbirka povelja i listina (od 1201. godine), Zbirka matičnih knjiga (od 1560. godine) i Statuti općina (od 1423. godine). Gradivo o razvoju Rijeke jedinstveno je zbog specifična statusa grada u povijesti, kao i gradivo iz razdoblja odvojenosti Istre, Rijeke i Kvarnera od hrvatskih teritorija. Gradivo starijeg razdoblja pisano je pretežito latinskim, talijanskim, a ponešto i hrvatskim jezikom. U drugoj polovici 19. stoljeća prevladava njemački, mađarski i hrvatski jezik, dok je gradivo iz vremena talijanske uprave (1918-1943) pretežito pisano talijanskim jezikom. Posebno značenje imaju dokumenti ispisani hrvatskim pismom glagoljicom. Knjižnični fond se sastoji od 4.949 knjiga i 491 naslova periodike s ukupno 17.166 svezaka.

Tradicija čuvanja pismohrana u javnim uredima u Rijeci neprekinuto traje od 15. stoljeća, ali sustavna djelatnost prikupljanja, čuvanja i obrade povijesnog arhivskog gradiva pokrenuta je tek utemeljenjem potpuno samostalne arhivske ustanove, Kraljevskog državnog arhiva u Rijeci (R. Archivio di Stato in Fiume) 1. rujna 1926. Kraljevskim dekretom od 6. prosinca 1928. godine potvrđena je opstojnost riječkog arhiva ali kao odsjeka Kraljevskog državnog arhiva u Trstu. Takav status i naziv (R. Archivio di Stato - Sezione di Fiume) Arhiv je zadržao do do kraja talijanske vlasti u Rijeci 1945. Od 1945. do 1948. Arhiv djeluje na području tzv. "Zone B", u kojoj najvišu vlast imaju Gradski narodni odbor Rijeka i Vojna uprava Jugoslavenske armije, kao posve samostalna ustanova pod nazivom Državni arhiv Rijeka - Archivio di Stato Fiume. U veljači 1948. godine postaje sastavnim dijelom zagrebačkog državnog arhiva kao ispostava Državnog arhiva u Zagrebu, no već koncem 1949. vraća mu se prethodni naslov i status posve samostalne ustanove. Od 1959. mijenja naslov u Historijski arhiv Rijeka te pod njim djeluje do 1993. Tada, u samostalnoj hrvatskoj državi, dobiva naziv Povijesni arhiv Rijeka, pod kojim djeluje do 1997. kada mijenja naziv u Državni arhiv u Rijeci.

Od utemeljenja 1926. godine Državni arhiv u Rijeci je smješten u istoj zgradi - bivšoj rezidenciji nadvojvode Josipa, rođaka austrijskog cara i hrvatskog kralja Franje Josipa I. Zbog razmirica s Carem, nadvojvoda Josip se morao nastaniti u ugarskom dijelu Monarhije te je tako našao odredište u Rijeci. Ovdje je kupio negdanju ladanjsku vilu riječkog patricija Mihovila Androche s kraja 17. stoljeća te je dao proširiti i dograditi prema nacrtima riječkog arhitekta Rafaela Culottia. Rekonstrukcija rezidencije dogotovljena je 1895, a Rijeka je njome dobila jednu od najskladnijih palača s prijelaza stoljeća, izgrađenu u elegantnom historicizmu. Okoliš zgrade bio je uređen kao engleski park oplemenjen mnoštvom egzotičnih biljaka i pretvoren u jedan od najljepših botaničkih vrtova ovoga dijela Europe. U ovoj zgradi danas se nalaze uprava, uredi, čitaonica, predavaonica i izložbeni prostor. Od 2000. godine uz matičnu zgradu Državni arhiv dobio je na korištenje dvije zgrade u Vodovodnoj ulici, br. 2 i 5. Zgrada u Vodovodnoj 5 građena je između 1883. i 1941. za namjenu tvornice kože, potom lijevaonice i tvornice strojeva Matteo Skull, a zgrada Vodovodna 2 od 1941. do 1942. godine za "dopolavoro" - radnički društveni dom istoimene lijevaonice. Projekt ovih zgrada u međuratnom razdoblju radio je riječki arhitekt Nereo Bacci. U poslijeratnom razdoblju u ovim je zgradama bila tvornica "Rade Končar", a sada su u vlasništvu Grada Rijeke. Ove zgrade prvi su primjer adaptacije industrijske arhitekture za kulturnu namjenu u Rijeci.